Može li 11-godišnjak biti silovatelj?

U Velikoj Britaniji se sudilo dvojici jedanaestogodišnjaka. Jesu li oni samo radoznali klinci ili ozbiljni seksualni prijestupnici, pitanje je koje postavlja legendarni Salon.com.

Britanski sudac je prije nekoliko dana pustio na slobodu dvojicu dječaka optuženih za silovanje osmogodišnjakinje. No mogli bismo reći i da je suđeno paru mališana zbog njihove nevine znatiželje zbog čega će cijeli život biti stigmatizirani kao registrirani seksualni prijestupnici, piše novinarka Mary Elizabeth Williams.

Optužbe na račun dječaka je iznijela djevojčica iz Zapadnog Londona u rujnu prošle godine. Majci je ispričala kako su je dvojica lokalnih desetogodišnjaka namamili iz kuće, skinuli se, skinuli joj hlače i napali je. Kaže, bacili su joj romobil u grmlje i naredili da mora činiti sve što joj kažu. Tvrdila je da su ju silovali.

Naknadno je, tijekom intenzivnog ispitivanja, ista ta djevojčica priznala kako je lagala o silovanju. Ispričala je da je bila ‘zločesta’ te da se bojala to priznati majci. Djeca su se zapravo igrala prastare igre istraživanja seksualnosti poznate kao ‘pokaži mi svoga pa ću ti pokazati svoju‘, objasnili su odvjetnici iz slučaja. U svojem svjedočenju djevojčica je rekla da nije bilo penetracije, što su potvrdila i forenzička istraživanja.

Možda je sve otišlo predaleko. Možda su se dirali, možda su radili nešto što su vidjeli na televiziji, možda su se igrali prastare igre ‘doktora i pacijenta.

Dječaci, danas poznati kao najmlađi britanski seksualni prijestupnici, su na trogodišnjoj uvjetnoj kazni. Nadzirati će ih socijalni radnici koji će ih ‘obučavati, voditi i učiti’, piše u presudi. Sudac im je obrazložio da su porotnici zaključili da bi za svoje nedjelo, samo da su stariji, ozbiljno odgovarali. Objašnjavajući izrečenu kaznu dodao je da on osobno ne može prihvatiti da se radilo o dječjoj igri, no eto, shvaća da oni sami, ti tada 10-godišnji silovatelji, nisu shvaćali ozbiljnost svoga nedjela.

Dakako, zbog zaštite maloljetnika, vrlo je malo podataka sa suđenja poznato javnosti. Odvjetnica jednog od dječaka je u svibnju izjavila – Možda je sve otišlo predaleko. Možda su se dirali, možda su radili nešto što su vidjeli na televiziji, možda su se igrali prastare igre ‘doktora i pacijenta’.

No koliko daleko je predaleko, pita se Williams. U kojoj dobi djeca postaju odgovorna za takve postupke? Računa li se i to što je jedan dječak uzoran učenik čija ga je učiteljica veličala u pismu poslanom porotnicima? Ili to što je drugi izbačen iz svoje škole nakon čega je završio u obrazovnoj ustanovi za djecu s poremećajima u ponašanju? Kojoj priči iz medija vjerovati? Onoj koja javlja da su ‘dječaci oslobođeni nakon silovanja osmogodišnjakinje’? Ili onoj koja tvrdi da im je ‘suđeno za silovanje temeljem iskaza osmogodišnjakinje koja zapravo ni sama ne zna što silovanje jest’?

Naizgled, sudac je u presudi uvažio osjetljivost situacije u kojoj se našlo svo troje sudionika; za djevojčicu su stvari otišle predaleko, dok dječaci nisu razumjeli svoje postupke. Dječaci će imati 14 godina kada im završi uvjetna kazna. Odgovor na pitanje je li kazna bila preoštra ili nedovoljna čekat ćemo još nekoliko godina nakon prestanka uvjetne.

Ipak, ne treba zaboraviti da djeca zbog ograničenih verbalnih mogućnosti ostavljaju odraslima da im objasne što im se dogodilo. Odrasli tako odlučuju jesu li djeca bila žrtve ili zlostavljači, a to postaje etiketa s kojom kasnije moraju živjeti.

A mi ovdje uz sva ta ograničenja pokušavamo shvatiti što se dogodilo između čak troje djece tog rujanskog dana, zaključuje u svom komentaru Williams.