Kako prepoznati nasilnika u vlastitom djetetu


foto: stock.xchng

Poput odraslih, i djeca također u sebi nose određenu količinu agresije, no nažalost, ne postoje sigurni i dovoljno jasni znaci koji bi nedvosmisleno pokazali da će se neko dijete razviti u nasilnu osobu. No možemo posumnjati ako je dijete u ranijoj dobi sklono agresivnim igrama, ili ako je sklono problematičnom ponašanju, sukobima i bježanju iz škole. O agresivnosti među mladima smo porazgovarali s psihijatricom dr. Marijom Bačan, stručnjakinjom iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.

Optimalan dječji razvoj podrazumijeva različite faze s različitim ponašanjima, objašnjava dr. Bačan. Na primjer, mala djeca su zapravo dosta agresivna, ali roditelji i odrasli zbog naklonosti prema njima često ne prepoznaju tu agresiju. Tako mala djeca mogu jako gristi, čupati za kosu ili bacati stvari na pod. U tom slučaju najčešće se radi o uobičajenoj razvojnoj agresiji. Kroz takvo ponašanje, posebno karakteristično za drugu polovicu prve godine života, djeca stječu osnove kontrole svoje agresije ili čak probitačnosti u životu. Ne treba zaboraviti da je svako neslaganje s okolinom varijacija na temu agresivnosti te da je zdrava doza agresivnosti nužna za preživljavanje.

U kasnijoj dobi od 3-5 godina djeca se igraju rata i sličnih agresivnih igara, što također spada u uobičajeno ponašanje kroz koje se uče životu i kontroliranju svoje agresije.

Međutim, ukoliko tijekom tih razvojnih faza dijete pokazuje znatno odstupanje u iskazivanju agresije u odnosu na drugu djecu, roditelj bi trebao posumnjati da njegovo dijete ima problem. Pri tom je vrlo teško odrediti ‘količinu normalne agresije’, budući da se vremenom odnosi prema agresiji mijenjaju. Tako će mnogi ustvrditi da su današnja djeca puno agresivnija u usporedbi s ranijim generacija, no djeca su uvijek imala određenu količinu agresije koja je nužna za preživljavanje i razvoj.

– Potpuni izostanak agresivnosti također nije razvojno dobar i ukazuje na poteškoće u izražavanju i kontroli agresije. To se kasnije može manifestirati kroz manjak agresije nužne za preživljavanje ili može eskalirati kao pritajena bomba – kaže psihijatrica Bačan.

Djeca u preadolescentskoj dobi, već oko desete godine živote, prolaze kroz fazu opozicije. Tada su psihološki i verbalno vrlo agresivna pa se najčešće opiru svemu što roditelji govore. I ta je agresivnost nužna i preduvjet je prirodnog odvajanja djeteta od roditelja.

– Ako ta agresivnost eskalira na način da dijete odbija svaku poslušnost ili namjerno izostaje iz škole, možemo početi razmišljati o tome da to dijete ima nekakvih poteškoća koje se u kasnijoj dobi mogu manifestirati kao agresivno ponašanje – objašnjava dr. Bačan i dodaje – Roditelje ne treba plašiti s tim da prvi puta kada primijete da im je dijete agresivnije no što oni misle da bi trebalo biti u tom trenutku trebaju trčati stručnjacima. I dijete može imati loš trenutak pa jedan ispad u ponašanju ne čini poremećaj. No ako roditelj vidi da to traje dulje vrijeme i ako je njegovo dijete zaista drugačije od ostalih vršnjaka, mislim da treba potražiti pomoć kod pedijatra ili školskog psihologa. Oni će ga dalje, prema potrebi, uputiti prema institucijama za mentalno zdravlje. Roditelj ne bi trebao zatvarati oči pred značajnim odstupanjima u ponašanju djeteta u odnosu na većinu njegovih vršnjaka.

Sjeme zla

Nakon svakog novog slučaja nasilja među maloljetnicima javnost najčešće traži krivca. Pita se tko je pogriješio. Jesu li to roditelji, država ili školstvo. Rađaju li se pojedinci s količinom agresije koja je društvu neprihvatljiva?

– Ne bih rekla da se neka djeca rađaju izvorno zla, kao što ne bih rekla da se ljudi rađaju ‘dobri i sveti’. Ipak, postoje ljudi s genetskim predispozicijama za pojačanu agresivnost. Oni su impulzivniji i kao da se rađaju s većom količinom osjećaja baš kao što se neki rađaju s većom količinom pigmenta. Na te se predispozicije od prvog dana rođenja naslanjaju odnosi s ljudima koji ih okružuju – tvrdi psihijatrica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba Marija Bačan.

Iako je u odrasloj dobi, zbog niza interakcija, teško odrediti koji je čimbenik koliko utjecao na pojedinu osobinu, činjenica je da su odnosi od samog početka jako bitni. Naša sugovornica ukazuje na prvu vezu koja se oblikuje između djeteta i njegovih skrbnika, koji su najčešće biološki roditelji, a koju nazivamo privrženost. Ta prva emocionalno naučena veza kasnije postaje obrazac svih kasnijih veza u životu. U obliku privrženosti koje je dijete razvilo krije se bazično poštovanje, bazična kontrola agresije i svojevrsna osobna psihološka iskaznica s kojom kreće u životu. Možemo reći da ta vrsta veze oblikuje budućnost osobe.

– Ako je ta veza zadovoljavajuća, dijete može savladavati druge faze života. Ako dijete nije razvilo taj sigurni oblik privrženosti i nema osjećaj da će ga bližnji podržati i pomoći mu, tada nije dobro pripremljeno za nadolazeće faze razvoja. Kasnije se nižu iskustva sa širom obitelji, predškolskim ustanovama, školama, a sve se to taloži i međusobno utječe jedno na drugo. Zbog toga je teško predvidjeti kakav će netko biti kada odraste pa potpuno ista životna situacija izaziva sasvim različite efekte na različitim ljudima. Tako je rat na neke djelovao na način da su postali jako agresivni, dok su drugi postali depresivni – objašnjava dr. Bačan.

Navedeno naša sugovornica objašnjava na primjeru iz dječje literature prisjećajući se priče o šegrtu Hlapiću u kojoj je majstor nakon gubitka djeteta postao još mrgodniji, dok je majstoricu isti događaj dodatno oplemenio pa je postala još dobroćudnija.

dr. Marija Bačan (foto: Zoran Kusalo, dubrovacki.hr)

 

Zločin i kazna

Društvo ne može nikada dovoljno učini na prevenciji nasilja i ne postoji prevencija koja će nasilje u potpunosti iskorijeniti, kaže dr. Bačan. Slaže se ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem koji je nedavno ustvrdio da su i nasilnici ‘naša djeca’. U radu s traumatiziranom djecom Bačan često konstatira kako su i njihovi roditelji zlostavljači nekada bili mala zlostavljana djeca. Moguće je, kaže, da će i neka zlostavljana djeca koju danas liječi u budućnosti postati zlostavljači. No takav mehanizam nije pravilo.

– Treba raditi i sa žrtvama i sa zlostavljačima. Međutim, ne smijemo zaštiti zlostavljače od posljedica njihovih loših postupaka. Taj princip da svako djelo ima posljedicu dijete treba naučiti još od najranijih dana. Dobro bi trebalo biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. No to ipak ne znači da bi u slučaju vršnjačkog nasilja zlostavljana djeca i njihovi roditelji trebali uzimati pravdu u svoje ruke – kaže naša sugovornica.

Osim kažnjavanja, treba utvrditi i što je dovelo do djetetova agresivnog ponašanja. Pokazalo se da najveći broj nasilnika među djecom i odraslima imaju vrlo nisku razinu samopoštovanja što pokušavaju kompenzirati fizičkim, emocionalnim ili verbalnim nasiljem.

Nasilje prema roditeljima

Iako se rijetko o tome govori, dolazi i do incidentnih slučajeva u kojima agresivni tinejdžeri napadaju roditelje. Ukoliko u takvom tužnom slučaju intervenira, policija nerijetko poziva Hitnu pomoć koja bi maloljetnika trebala hospitalizirati u psihijatrijskoj ustanovi gdje će dobiti odgovarajuću skrb i liječenje. Ipak, upravo su, čak i u takvim situacijama, roditelji ti koji sprječavaju hospitalizaciju kako im dijete ne bi bilo stigmatizirano.

– Znam da je meni lako reći i mogu razumjeti roditelje koji žele zaštiti svoje dijete, ali ih ne mogu podržati. To nije ispravan način. Osim psihijatrijskog liječenja, takva bi djeca trebala biti i kažnjena. Bez obzira što ih razumijem u njihovoj želji da im dijete ne bude obilježeno kao ‘psihijatrijski slučaj’, roditelji u tom trenutku svojem djetetu rade puno veću štetu. Prvo, ne dopuštaju mu da shvati što je učinio te da snosi posljedice svojih loših postupaka, a s druge strane mu uskraćuju lijek. Bez kazne takvo dijete nema razloga da za godinu dana opet ne prebije nekoga drugog – misli dr. Marija Bačan.

Jesu li mediji krivi za sve?

Mediji i komunikacija su uvijek postojali. Naravno, današnji medij su tehnološki napredniji. To znači da kada netko istuče mamu u Frankfurtu, sutradan to zna pola Europe. Mislim da je to jedan od razloga zašto imamo osjećaj da danas ima puno više nasilje nego što ga je nekad bilo. Mediji ponekad mogu utjecati na pojedince koji nisu dovoljno kreativni da bi bili agresivni. Tako mladi ponekad svoju agresivnost izražavaju kopiranjem tuđe agresivnosti koju vide putem medija. U tu se priču uklapaju serijska samoubojstva mladih i mladi ljudi s niskom razinom samopoštovanja koji uživaju u medijskoj pozornosti posvećenoj njima i njihovim nedjelima. S druge strane, mediji mogu govoriti i o prevenciji zlostavljanja pa na taj način pozitivno utječu na društvo – zaključuje dr. Marija Bačan.



A ŠTO VI MISLITE O OVOJ TEMI?