Sotonistička sekta Crna ruža vodi mlade u smrt


U posljednjih 16 godina u Hrvatskoj je gotovo 900 maloljetnika počinilo samoubojstvo. Od toga se u svakom petom slučaju radi o djetetu starom 10 do 14 godina. Prema dostupnim statistikama, u našoj zemlji je suicid treći uzrok smrti kod mladih od 15 do 24, a šesti uzrok smrti kod djece od 5 do 14 godina.

Uzroci ove tragične pojave variraju, a među najčešćima su školski neuspjeh, socijalna i emocionalna nezrelost, psihička rastrojenost, nesigurnost i ljubomora, sukobi s roditeljima i nadređenima, prekid ljubavne veze, neželjena trudnoća, gubitak bliske osobe, ali i psihičko i fizičko zlostavljanje.

No tu priča tek počinje, tvrdi socijalni pedagog Nebojša Buđanovac, jedan od malobrojnih domaćih stručnjaka koji bez sustezanja za spomenute crne brojke krivi i takozvane ‘lovce na ljudske duše’. U Hrvatskoj je, kaže Buđanovac, aktivna sekta koja mlade navodi na suicid.

Radi se o sociopatološkoj pojavi iza koje stoje kriminalci i pervertiti koji iskorištavaju pasivnost društva kako bi navodili mlade na samoubojstvo.

Iako je to tema o kojoj se priča tek ‘u pola glasa’ i to predvidljivo tek nakon niza tinejdžerskih samoubojstava, Buđanovac za Roditeljski.info govori o konkretnim slučajevima, imenima i spoznajama. Imena i mjesta smo izostavili iz ovog prijepisa razgovora, sve kako bismo zaštitili identitet žrtava i njihovih obitelji.

Ipak, u Hrvatskoj još nitko nikada nije osuđen za nagovaranje na sektaško samoubojstvo.

Medijski ste eksponirani kao predsjednik varaždinske udruge Anđeli čuvari. Koji su konkretno ciljevi vaše udruge koja, prema svom nazivu, asocira na religijsku organizaciju?

Naša udruga nije povezana s Crkvom. Mi smo prije svega volonterska udruga stručnjaka koji se bave mladim ljudima. Dakle, neprofitna smo i nevladina organizacija. Od 2005. godine pružamo psihosocijalnu pomoć mladima i njihovim obiteljima. Do sada je u radu Udruge sudjelovalo tridesetak socijalnih pedagoga, socijalnih radnika i psihoterapeuta. Primarno radimo na prevenciji rizičnih ponašanja te na osnaživanju zaštitnih faktora koji pridonose zdravom funkcioniranju mladih i djece. To nam je osnovni zadatak. Organizirali smo različite okrugle stolove, savjetovališta. Sudjelovali smo u realizaciji različitih emisija u elektronskim medijima.

Kada govorimo o rizičnim ponašanjima, do sada ste najviše istupali na temu samoubojstava i samoranjavanja…

Upravo tako. Pa onda i anoreksija, i bulimija… svi oblici ponašanja koji mogu naštetiti mladim ljudima.

Budući da se ovaj razgovor izravno nastavlja na nedavno objavljenu temu o utjecaju sekti na mlade, kažite nam iz svoje perspektive, koliki je taj utjecaj? Prema čitanosti i reakcijama na intervju s Brankom Dujmić-Delcourt, možemo zaključiti da su sekte in.

Nažalost, utjecaj sekti je općenito dosta velik. Ako računamo sve sekte koje postoje u Hrvatskoj, one, na neki način, utječu na velik broj ljudi, mladih i odraslih. Dakako, to ovisi na načinu na koji definiramo sekte. Ako se ograničimo da FECRIS-ovu definiciju, stvarno ih ima dosta. Naš interes nisu sekte općenito, jer ih se većina bavi nekim ekonomskim iskorištavanjem ljudi. Mi se primarno bavimo sektama koje navode mlade na suicid.

Koje su to sekte?

Prije svega, mogli bismo ukazati na sekte, recimo to tako, sotonističkog predznaka. No i tu valja biti oprezan, jer nisu sve sotonističke sekte usmjerene na to da naude djeci i mladima. Svojim istraživanjima smo došli do jedne sotonističke organizacije, a koja je već dugo prisutna u našem kulturnom i medijskom okruženju. Radi se o Crnoj ruži koju su neki proglasili urbanim mitom, a za koju i dio stručne javnosti tvrdi da ne postoji. Međutim, došli smo do jasnih pokazatelja da ta sekta stvarno postoji i da zaista utječe na mlade. U proteklih 25 godina, dosta se samoubojstava mladih na ovom području može povezati s Crnom ružom.

Govorimo o Crnoj ruži s kraja 80-tih godina? Sjećamo se da su u to vrijeme svi tinejdžeri koji su nosili crnu odjeću bili prozivani pripadnicima te sekte.

Da, u to vrijeme se jako puno pisalo o tome. Međutim, u pozadini je postojao problem koji se kasnije manje-više suzbio, a Crna ruža je proglašena urbanim mitom.

Jeste li se kada susreli s pripadnikom Crne ruže?

Životne okolnosti su me dovele u priliku da sam razgovarao s ljudima koji su bili akteri te priče s kraja osamdesetih. Jedan od njih je bio zloglasni Aleksandar Milles, organizator pljačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Milles je uhićen 1988. godine, a kaznu je služio u zatvoru u kojem sam kao student socijalne pedagogije odrađivao praksu. U razgovoru s njim sam doznao da Crna ruža i slične sekte doista postoje. Milles je tvrdio da je pljačkao NSK po nalogu jedne sotonističke sekte, ali je i opisao kako je svojeg oca Konstantina i sestru Maju, oboje su bili slavni novinari, natjerao na samoubojstva. Opis je bio vrlo detaljan, od toga kako ih je nekoliko godina pripremao, pa do načina na koji ih je izluđivao i kako im je ‘ispirao mozak’ za vrijeme dok su živjeli zajedno. Na kraju se i sam, samo nekoliko mjeseci nakon što mi je ispričao svoja nedjela, ubio. Tek nakon toga sam priče o Crnoj ruži počeo shvaćati ozbiljno. Ispostavilo se da su krajem osamdesetih mediji ušutkani kako ne bi pisali o djeci tadašnjih funkcionara koji su bili dijelom sekte.

No, sekta je i dalje postojala?

Crna ruža se devedesetih malo pritajila, jer u ratnim okolnostima i nije bilo baš puno mogućnosti za djelovanje. Međutim krajem devedesetih su se snažno reaktivirali. Imao sam priliku upoznati čovjeka koji je bio ‘glavni’ u sekti za ovaj dio svijeta. Radilo se o jednom profesoru psihologije koji je radio u Čakovcu, a umro je prije četiri godine.

Nekoliko samoubojstva maloljetnika i mlađih punoljetnika unatrag četiri-pet godina smo uspjeli nepobitno povezati s Crnom ružom. Točnije, četiri suicida su nedvojbeno povezana s ovom sektom. Radi se o samoubojstvima koja su punila novinske stupce, no zbog pijeteta prema žrtvama u ovom intervjuu nećemo navoditi imena. Razgovarali smo i s njihovim roditeljima. To je vrlo dramatična priča. Pronašli smo i dnevnike djevojke koja se ubila 2006. godine. U njima je jasno opisala kako je uspostavila kontakt s Crnom ružom i kako ju je sekta pripremala za samoubojstvo. Štoviše, opisala je kako je sklopila pakt sa svojih 5 prijateljica koje su se sve trebale ubiti kada i ona. Njih smo uspjeli spriječiti, no ona se je, nažalost, ubila.

Noviji slučajevi?

Trenutno istražujemo još neke novije slučajeve. Javili su nam se roditelji koji upozoravaju da su njihova djeca dobivala razne prijeteće poruke. Nismo sigurni radi li se o sekti ili neslanim šalama. No, ono što je vrlo simptomatično je da su ti roditelji to htjeli priopćiti stručnjacima, da je policija isto tako nešto istraživala, no istraga je ipak negdje zapela. To se događalo i u ranijim slučajevima kada roditelji, na primjer, nisu mogli dobiti mobitele svoje djece kako bi provjerili tko im je sve slao poruke neposredno prije samoubojstava. Kada govorimo o tom konkretnom slučaju, mi smo od očevidca doznali kako su ta djeca provela svoje zadnje trenutke prije okončanja života i o tome smo izvijestili policiju. Dva dana nakon toga, našeg je očevidca, konkretno se radilo o jednoj djevojci, na poslu posjetio stariji muškarac koji ju je upozorio da bi bilo bolje da zaboravi to što je vidjela i pri tom joj je pokazao tetovažu crne ruže. To nam je ispričala. To nam jasno pokazuje da Crna ruža postoji i da postoji vrlo jak interes u našem javnom životu, institucijama, a možda i medijima, da ta priča što manje izlazi na površinu.

Zbog kojih razloga bi netko prikrivao postojanje tako opasne organizacije?

Vjerojatno odgovorni ne žele širiti paniku. Nažalost, pri tome postupaju pogrešno, jer što se nešto više prešućuje, time postaje zanimljivije i mističnije. Treba objasniti da se radi o vrlo opasnoj kriminalnoj organizaciji koja postoji na međunarodnoj razini. Tako se je u sibirskoj regiji Tyumen 1996. godine ubilo 36 mladih ljudi,a radi se o području veličine Sjeverne Hrvatske. Zamislite kakva bi panika nastala da se to dogodilo kod nas. Konkretno, istraga je sibirski slučaj povezala s trojicom sotonista koji su inicirali taj nesretni niz. U novije vrijeme se u velškom Bridgendu, koji broji manje od 40 tisuća stanovnika, prije dvije godine ubilo 19 mladih. Mi smo tada tamošnjoj pravobraniteljici za djecu poslali naša saznanja i materijale prikupljene istraživanjem samoubojstava u Hrvatskoj 2006. godine. Očito je da postoji organizacija koja radi na području cijele Europe, a koja ima manje ćelije u pojedinim gradovima gdje okupljaju djecu i mladež koju kroz nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina, pripremaju za suicid.

Znajući načela djelovanja suvremenih sekti, samoubojstva se čine besmislenima. Služe li ona čemu?

Služe. Radi se o organizaciji utemeljenoj na vjerovanju. Zapravo, to je vjerska organizacija čiji pripadnici vjeruju da preuzimaju energije tih mladih ljudi koji se ubiju i tako iz njihovih smrti crpe snagu. Samoubojstva su dio rituala inicijacije u najviši stupanj njihove hijerarhije. Dakle, kada neki ‘svećenik’ uspije navesti mladu osobu na samoubojstvo, tada bude iniciran u taj najviši 12. stupanj njihove hijerarhije. Tih 12 stupnjeva predstavljaju kršenje univerzalnih Božjih načela, jer oni zapravo vjeruju da je ovaj svemir loše mjesto, a da je Bog zao. Vjeruju da će kršenjem Božjih načela prijeći u nekakav svoj vlastiti univerzum. Radi se o kompleksnoj religiji koja vuče korijene još iz staroegipatskih mitova i vjerovanja, od kulta boga Setha, preko crnih gnostika koji su predstavljali suprotnost prvim kršćanima, pa do crne kabale i utjecaja crne tantre s istoka. Uglavnom, njihove pobude nisu financijske prirode, već se radi o vjerovanju prema kojemu njihova moć na ovom svijetu raste uz pomoć djece koju navedu na samoubojstvo.

Nisu sve sotonističke sekte usmjerene na to da naude djeci i mladima.

Stoji li iza njih i financijska moć?

Budući da prema našim iskustvima oni imaju utjecaj na neke strukture u društvu, vrlo vjerojatno je da su neki članovi Crne ruže na utjecajnim pozicijama. Tim više što ih je vrlo teško otkriti i doći do njih. Ipak, ponavljam, oni nisu primarno interesno-financijska skupina poput Scientološke crkve i sličnih.

Raspolažete li s kakvim brojčanim pokazateljima koji bi ilustrirali stvarno stanje stvari na terenu?

Prema mojim osobnim procjenama, u Hrvatskoj se svake 1-2 godine aktivira jedna ćelija, obično u nekom od manjih mjesta. Tamo imaju svoje ljude koji obično okupe desetak maloljetnika ili starijih punoljetnika. Od njih desetak, dvoje ili troje odaberu za učenike, dok ostali predstavljaju ‘žrtvenu janjad’. Oni toj djeci toliko efikasno ‘isperu mozak’ da kad izaberu nekog od njih, ta mlada osoba bez pogovora izvrši samoubojstvo.

Koje metode manipulacije primjenjuju na mladima?

Hipnozu, trans, neuro-lingvističko programiranje, ali i metode običnog zastrašivanja pa žrtve strahuju za život članova najuže obitelji. S druge strane, uvjeravaju ih da će napustiti ovaj svijet koji je grozan, strašan i užasan, te će nakon samoubojstva prijeći u neki bolji i ljepši svijet. Tome su posebno podložne mlade osobe koje nose neke traume poput smrti bliske osobe, zlostavljanja ili teret neke druge nesreće. Ti mladi ljudi su pod strahovitim pritiskom pa čak ni najboljim prijateljima ne smiju otkriti cijelu priču. Iz iskustva znamo da su žrtve prijateljima kazale jedino to da su se uplele u nešto iz čega ne mogu izaći, ali i da će se uskoro saznati o čemu se radi. Nakon toga obično slijedi samoubojstvo.

Postoje li znakovi prema kojima bi roditelji mogli na vrijeme prepoznati da se baš njihovom djetetu događa nešto takvo?

Da, postoje kumulativni znakovi koji sami za sebe nisu možda toliko bitni, no u zbroju ih treba vrlo ozbiljno shvatiti. To su depresivne i mračne misli, suicidalne ideje ili pokušaj suicida, sklonost samoozljeđivanju (najčešće rezanjem žiletima), odjeća i simboli povezani sa sotonizmom (makar to ne mora biti nužno), slušanje glazbe sotonističkih grupa, osjećaj otuđenja od prijatelja i obitelji, pisanje dnevnika morbidnih sadržaja, osjećaj paranoje i tuđe kontrole nad sobom, sastanci s nepoznatim ljudima (najčešće u kasnim satima), odbijanje odgovora ili laganje na pitanje ‘kamo ideš i što ćete raditi’, naizmjenično odbijanje i traženje pomoći od okoline, nagle promjene raspoloženja, tetoviranje sotonističkih simbola, čitanje knjiga povezanih sa sotonizmom, opći gubitak interesa za ‘prizemne’ stvari poput škole ili posla i bezvoljnost, ponekad u kombinaciji s izrazitom agresivnošću. To su obilježja koja smo pronašli kod te djece koja su se stvarno ubila. Primijete li roditelji neke od tih znakova kod svoje djece, stručnjaci bi im mogli reći da se radi o adolescentskoj krizi, a nešto se čak može pripisati pomodarstvu. No kada primijete sve ili gotovo sve nabrojane simptome, treba se zabrinuti. Pogotovo se treba zabrinuti ako im dijete kaže da ‘ne može reći o čemu se radi, jer će izgubiti glavu.’ Ako to kaže, gotovo je sigurno da se radi o sekti koja bi ga zaista mogla koštati života.

U današnje vrijeme internet ima golem utjecaj na širenje i koordiniranje sekti. Kako globalno slobodan protok (dez)informacija utječe na sotonističke sekte?

Sotonističke skupine su aktivne u vođenju blogova i internetskih stranica preko kojih izravno kontaktiraju sa mladim ljudima. Tako na blogu jedne domaće skupine možete pročitati mnoštvo komentara posjetitelja na tekstove o njihovim nauku. Mladi doslovno pišu kako žele što više naučiti o njima i žele im se pridružiti. Postoji vrlo jasan interes mladih za sekte, no oni ne shvaćaju o čemu se tu zapravo radi i koje su moguće posljedice. Nekima je to način da privuku pažnju, neki pokušavaju biti posebni, dok je nekima to stvarno bijeg od stvarnog života u kojemu imaju traume. Upravo su mladi zbog toga i podložni nagovaranju na suicid o čemu svjedoči i vrlo mali broj odraslih ljudi u takvoj sekti. Odrasle ljude prvenstveno zanimaju interesne i financijske sekte. U sektama koje potiču suicid, odrasli su gotovo uvijek inicijatori.

Neke sotonističke sekte organiziraju i ‘prave’ crne mise s orgijama u kojima stariji pripadnici sekte ritualno defloriraju mlađe djevojke. Imali smo nekoliko mladih koji su svjedočili o tome.

Tko i kako obavlja ‘regrutaciju’ mladih?

Oni zapravo imaju taj mid-menagment sastavljen od ljudi u dvadesetim godinama života. Radi se o osobama koji se kreću među adolescentima i koje imaju brojne kontakte s njima. Ponekad se čak radi o narko-dilerima, što je bio slučaj u Ludbregu. Oni procjenjuju koje bi mlađe osobe s kojima kontaktiraju bile podložne, sugestibilnije ili otvorenije za manipulacije. Vrbovanje se događa u kafićima, na proslavama ili raznim skupovima. Pozovu ih da dođu vidjeti ‘nešto zanimljivo’. Obično su pozvani na crne mise koje se najčešće organiziraju u privatnim kućama, a rjeđe na izoliranim i zabačenim otvorenim mjestima.

Te crne mise nisu urbani mit?

Ne, one zaista postoje. Neke sotonističke sekte organiziraju i ‘prave’ crne mise s orgijama u kojima stariji pripadnici sekte ritualno defloriraju mlađe djevojke. Mi smo čak imali nekoliko mladih koji su i svjedočili o tome. U slučaju Crne ruže još uvijek tražimo žive svjedoke voljne za suradnju i uskoro ćemo pokrenuti veliku akciju u kojoj ćemo tražiti ljude spremne na svjedočenje o toj kriminalnoj organizaciji. Želimo demistificirati cijelu priču, razbiti ideju o urbanom mitu i pokrenuti tijela pravne države. Želimo znati tko su ljudi iza Crne ruže. Njih nema previše u Hrvatskoj, možda nekoliko desetina koji su u organizaciji. Pri tome mislim na svećenike, a ne na djecu. Kada prvi puta istraga pokaže u smjeru konkretne osobe, priča bi se mogla izdignuti i na međunarodnu razinu. Pretpostavljam, to je međunarodna mreža slična mreži pedofila, samo što imaju bolju organizaciju i ustanovljenu hijerarhiju. I taj bi sustav mogao pasti baš kao što otkriće jednog pedofila dovodi do ‘pada’ cijele mreže u koordiniranim međunarodnim akcijama. Važno je problemu pristupiti kao sociopatološkom i kriminalnom fenomenu i izbjeći svaku mistifikaciju i mitologiju. Javnost bi trebala shvatiti da je i pedofilija prije petnaestak godina bila tabu tema.

Od svih institucija s kojima ste surađivali, tko je priču o Crnoj ruži shvatio najozbiljnije? Što čini država?

Policija i obavještajne službe nas najozbiljnije shvaćaju. Nemam nikakvog prigovora na varaždinsku policiju i zaista se njihovi djelatnici ponašaju vrlo odgovorno. Puno manju razinu odgovornosti pokazuju, nažalost, neki stručnjaci koji u javnosti vrlo neodgovorno negiraju postojanje Crne ruže i tako prikrivaju problem. Imate slučajeve nekih naših psihijatara koji liječe adolescente nakon pokušaja samoubojstva. Oni u javnosti negiraju utjecaj sekti na mlade, dok će privatno priznati kako je više od pola njihovih pacijenata bilo u sekti. Dakle, postoji strah među stručnjacima da javno progovore o tome, jer se, valjda, bolje za vlastitu reputaciju. Ja takav strah nemam, jer nisam ni u jednoj instituciji i mogu bez straha pričati. A stručnjak jesam.

Varaždin se nekad smatrao prijestolnicom crne magije, sotonizma i sektaštva. Kakva je situacija danas?

Našim dolaskom na scenu utjecaj sekti na mlade je, ako ne smanjen, onda barem prepoznat. Mi se bavimo isključivo dijelom sotonističkih sekti koje utječu na mlade. Njihov utjecaj je nešto smanjen pa Varaždin, srećom, ne bilježi uspjeli suicid u zadnjih nekoliko godina.

Iako smo na samom početku rekli da Anđeli čuvari ne djeluju pod okriljem Crkve, nekako je uobičajeno da se ovakvi istupi prozivaju desničarskim ili sponzoriranim od Kaptola. Uostalom, to se dogodilo i nakon razgovora s predsjednicom CISK-a Brankom Dujmić-Delcourt koja je poslije intervjua za Roditeljski.info primila niz uvreda, pretežno od pripadnika sekti koje tvrde da šire ‘ljubav i toleranciju’.

Ne brine me to. Nismo desničarka organizacija, a ja sam osobno vrlo lijevo orijentiran. Naravno da će se sekte braniti, no mi svoje istupe temeljimo na višegodišnjem radu i iskustvu. Nama se vrlo rijetko javljaju sotonisti kako bi protestirali protiv rada Udruge, no kada se radi o Crnoj ruži, primjetno je da čak ni sotonisti ne žele ulaziti u polemike, jer ju smatraju nekom vrstom ekstrema.

S Crkvom smo surađivali jedino na razini konzultacija s nekim vrlo liberalnim svećenicima. Konzervativniji klerici nas zapravo ne vole i na neki način nas smatraju konkurencijom. Ne sviđa im se ni to što smo se nazvali Anđeli čuvari. Zapravo, najveće kritike dobivamo od drugih stručnjaka koji smatraju da se o tome ne bi smjelo pričati.

Moj cilj je navesti ljude i javnost na otvoreni razgovor kako bi se ispred priče maknuo mističan predznak, jer je mistika upravo ono što privlači mlade. S dvije crte treba podvući da se radi o sociopatološkoj pojavi iza koje stoje kriminalci i pervertiti koji iskorištavaju pasivnost društva kako bi navodili mlade na samoubojstvo.
.
.
.

Tko je bio Aleksandar Milles?

Aleksandar Milles je organizator najveće pljačke knjižnog blaga u Hrvatskoj. Rođen je 1964. u Zagrebu kao drugo dijete Katje Goldoni i poznatog novinara Konstantina Millesa. Par je imao 15 godina stariju kćerku Maju, koja se po završetku pravnog fakulteta također bavila novinarstvom. Milles je kao petogodišnji dječak završio u Institutu za zaštitu majki i djece, gdje mu je dijagnosticiran Pavor nocturnus (noćni strah).

Iscrpljen višegodišnjim noćnim morama, dječak se teško prilagođavao školskoj sredini, a već sa 8 godina je proučavao vjersku literaturu i sa vršnjacima održavao obrede crne magije. Uz to, pokazivao je veliki interes za kemiju, kao i znanje u izradi eksploziva kojeg je koristio za podmetanje požara u Cvjetnom naselju. Sumnjičilo ga se za čak 50 slučajeva paleži. S 12 godina je završio u Vinogradskoj bolnici gdje su liječnici 1977. zaključili kako mu je ‘potrebna dulja hospitalizacija u svrhu psihoterapeutskog tretmana’.

1980. godine se povezao s zaposlenicima Sveučilišne i nacionalne knjižnice uz čiju je pomoć organizirao pljačku dragocjenih naslova, koje je potom prodavao uglednim i bogatim kolekcionarima. Osim fundusa NSK opljačkali su i fundus ‘Metropolitanske knjižnice’ u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. U prodaji skupocjenih naslova mu je kao paravan poslužila i videoteka koju je vodio pod znakovitim imenom ‘666’. Uhićen je u svom stanu na Zrinjevcu 1988. godine.

Tijekom postupka je na vidjelo izbila njegova sociopatološka priroda. Štoviše, priznao je kako je planirao zapaliti NSK, zajedno s 2,5 milijuna knjiga, i Arhiv Hrvatske. Postalo je potpuno jasno da se ne kaje za počinjena zlodjela te da uživa u pozornosti koju mu je osigurao zločin. U rujnu 1989. godine je osuđen na 15 godina zatvora za krađu više od 1300 knjiga, veduta, grafika, karata i ilustracija. Vrhovni sud Hrvatske, nakon žalbe, smanjio mu je kaznu na devet godina zatvora, koju je izdržavao u Lepoglavi i Lipovici, zatvoru poluotvorenog tipa.

1991. godine, tijekom slobodnih dana, ponovno se vratio na mjesto zločina – u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu – gdje se pokušao upisati kao član. 1994. godine je sa zatvorskim prijateljem pokušao pljačku slika i umjetnina iz kuće na Krležinom Gvozdu. Bježeći pred policijom je oteo jednog policajca. Talačku krizu je, prema pisanju Jutarnjeg lista, okončao osobno tadašnji ministar policije Ivan Jarnjak. Pet dana kasnije, Milles je skočio s dimnjaka kotlovnice Kaznenog zavoda u Lipovici, no nije se uspio ubiti. Ozlijeđen je zbrinut u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici gdje je 5. lipnja 1995. godine iz sedmog pokušaja uspio okončati život. Otrovao se prevelikom dozom lijekova.



A ŠTO VI MISLITE O OVOJ TEMI?